Bernd Rosemeyer je jedan od najtalentiranijih vozača svih vremena. Kroz cjelu povijest utrka najsličniji njemu bio je Gilles Villeneuve. Obojica su imali nezamislivu kontrolu bolida, prirodnu brzinu koja graniči s fikcijom i ono po čemu su najpoznatiji neustrašivost. I tu dolazimo do činjenice zašto je Rosemeyer toliko briljantan, jer koliko god je u Villeneuveovo vrijeme utrkivanje bilo opasno njegov radni dan je izgledao ovako: obukao bi vatrootporno odijelo, stavio kacigu, sjeo duboko u bolid i vezao se pojasevima. Bolid je imao preko 600 konja, ali i široke slik gume, i čvrstu šasiju. Vozio je na stazi sa ogradama i zonama izlijetanja. Dok je Rosemeyer obukao obično odijelo, na glavu stavio samo kožnu kapu i naočale i sjeo u uski bolid. Gornji dio tjela bio mu je izvan bolida, koji je bio uzak, krhak i imao je uske dijagonalne gume, a staze po kojima je vozio okruživale su šume, brda ili provalije bez ičega između. Svejedno je iza sebe imao V16 motor od 5,7 litara i 500 konja. Neosporno je da je Villeneuve bio jedan od največih, ali prije pogibije on je imao nekoliko težih nesreča u kojima je prošao bez ozljede, a Rosemeyer je pogriješio samo jednom i to pri 440 km/h na običnoj cesti, pogađate, nije preživio. Njegova je karijera završila nakon samo 979 dana.
Tajna Villeneuveove kontrole bolida bila je ta što je on vozio utrke snowmobila i tako stekao osječaj na klizavoj površini. Rosemeyerova tajna je pak drugačija. On naime prije Auto Uniona Type C nije vozio ni jedan drugi bolid, nego je na njega "skočio" izravno s motocikla. I dok su se svi ostali trebali privikavati na neukrotivu zvjer sa središnjim motorom, jer su prethodno vozili bolide s motorom ispred, on se nije morao odvikavati od ničega, jer je od početka vozio Auto Union. Dakako nije bio dobar samo zbog toga, imao je veliki osječaj i munjevite reakcije i tako odlično kontrolirao veliko zanošenje na izlasku iz zavoja, tipično za bolide te koncepcije u ono vrijeme.
Slika gore je iz Monaka 1936, prve utrke te sezone, Rosemeyer je udario u zid i ako pogledate iza stražnjeg kotača vidjet ćete da fali jedan kamen u ogradi. Rosemeyer si ga je uzeo za uspomenu kad več nije dobio pokal od princa. To je bila prva utrka te godine, ali ni nastavak nije bio ništa bolji. Imao je seriju nesreća u Tunisu, Tripoliju i Barceloni, a onda je došao Nurburgring. Prvo je u trečem krugu utrke odvozio krug od 9m i 56.3s, bilo je to prvi put da netko vozi krug ispod 10 minuta na Nurburgringu Nordschleife. A onda je u zadnjim krugovima utrke Eifelrennen stazu prekrila gusta magla, vidljivost je bila samo nekoliko metara i svi su usporili. Svi osim Rosemeyera, on je nastavio voziti napamet i nizati ista vremena kao prije. Do kraja je napravio prednost od 4 minute, slično kao Jackie Stewart na istoj stazi 32 godine kasnije. Te godine, nakon još niza dobrih utrka, postao je prvak Europe
Rosemeyer je na utrci u Brnu 1935. na kojoj je ostvario prvu pobjedu upoznao Elly Beinhorn, mladu njemačku pilotkinju s kojom se vjenčao godinu potom. Bili su najbrži par na svijetu te su ih nacisti koristili u propagandne svrhe. Rosemeyer je dobio i počasni čin u SS postrojbama, kojeg nije mogao odbiti, iako je zazirao od politike i vojske te nikad nije obukao vojnu uniformu. Ženu je čak nagovorio da u Monzi napravi nekoliko krugova u njegovom monstruoznom bolidu. Recite mi koja bi današnja žena F1 vozača to napravila? Da, nijedna. Tu se vidi da su bili savršeni par, imali su i sina Bernda juniora koji je na dan smrti svoga oca imao svega dva i pol mjeseca.
Rosemeyer je bio prvi čovjek koji je na običnij cesti vozio preko 400 km/h. 28. siječnja 1938. ponovo je došao dan rekorda. U 8 ujutro Rudolf Caracciola, vozač konkurentskog Mercedesa, oborio je dotadašnji rekord, postigavši 423 km/h. Pri povratku na start savjetovao je Rosemeyeru da ne izlazi na stazu jer je prilikom vožnje osjetio nekoliko snažnih naleta vjetra. No Rosemeyer ga nije slušao. Auto Union je za tu prigodu pripremio na bolidu tehnološku novost, neku vrstu bočnih zavjesica koje će se u F1 pojaviti tek 40 godina kasnije na Lotusu. Te Rosemeyer nije htio da u sutrašnjim novinama piše da je Mercedes oborio rekord. Pri 440 km/h snažan ga je bočni vjetar udario s boka i Rosemeyer ga je uspio ispraviti, ali je desnim kotačima završio na mokroj travi te se ponovno zanio i poginuo.
Tko je odgovoran za nesreću? Najviše jedan poznati austrijski slikar sa uskim brčićima koji je nametnuo besmislenu borbu u obaranju rekorda između Mercedesa i Auto Uniona u svrhu promoviranja svoje države. Rosemeyer i sam snosi dio krivice zato što nije poslušao Caracciolu da odustane od pokušaja, ali vozači su uvijek preponosni i ne odustaju, a pogotovo Rosemeyer, u utrkama se borio do zadnjeg metra za svaku poziciju i zato je brzo postao omiljen među publikom, ali zato je brzo i otišao sa ovog svijeta, baš kao i Gilles Villeneuve 40-ak godina kasnije. Zato ih se i obojice rado sjetimo i nakon 71, odnosno 27 godina.
